Projekt
Naši risovi
- Filogenija
- Morfološka obilježja
- Obilježja populacije
- Prehrana i hranidbene potrebe
- Sistematika
- Životni prostor, prostorna organiziranost i način života
Filogenija
Prvi poznati predstavnici porodice mačaka su se pojavili u oligocenu. One, kao i sve zvijeri, potječu od izumrle skupine miacid (Miacoidea). Najstariji ostatci risa, stari približno 4 milijona godina, su pronađeni u Africi. Predak svih današnjih risova je vrsta Lynx issiodorensis, koja je bila raširena po većem dijelu sjeverne polutke. Iz te vrste se u Sjevernoj Americi razvio crveni ris (Lynx rufus), u Europi iberijski ris (Lynx pardinus), a u Aziji euroazijski ris (Lynx lynx). Kasnije se euroazijski ris proširio u Europu, gdje je na većini područja, osim na Pirinejskom poluotoku, istisnuo iberijskog risa. Euroazijski ris se tijekom mlađeg pleistocena proširio i u Sjevernu Ameriku, gdje se iz njega razvio kanadski ris (Lynx canadensis).
Današnja rasprostranjenost risa u Europi je osim djelovanja čovjeka u velikoj mjeri i posljedica događanja u mlađem pleistocenu. Dva ključna događaja, koji su se odvili u tom času, su prodor euroazijskog risa u Europu i znatno smanjenje areala obje vrste risa u trenutku vrhunca wurmskog smrzavanja. Još nije točno jasno kako je tekao proces zamjene iberijskog sa euroazijskim risom u većem dijelu Europe. Neki nalazi pokazuju da su se obje vrste neko vrijeme pojavljivale sipmatrično (na zajedničkom prostoru). Pri kraju wurmskog smrzavanja je klima bila sve oštrija, te je do vrhunca smrzavanja došlo pred oko 20 000 godina. U tom trenutku je veći dio Europe bio prekriven ledenim naslagama, tundrom i stepom. Populacija risa se je zadržala u šumskim utočištima u južnim krajevima. Nakon vrhunca wurmskog smrzavanja došlo je do zatopljenja i šumske površine su se počele širiti, te se time širio i areal risa. No još nije točno razjašnjeno kako je tekla rekolonizacija risa u Europi.
Važnu ulogu u evoluciji risa su prije svega imali raspoloživost plijena i utjecaj kompetitora.
Većina vrsta (risa), s izuzetkom euroazijskog risa, su se prilagodile na hvatanje predstavnika porodice zečeva (Leporidae), što se vidi i u postupnom smanjivanju veličine njihovog tijela. To im je omogućilo preživljavanje u okolišu s nedostatkom manjih parnoprstaša, a na taj način su i izbjegle kompeticiju s većim predatorima.
