Projekt
Naši risovi
- Pojavljivanje risa na području Slovenije i Hrvatske tijekom povijesti
- Povijesni pregled uzroka izumiranja risa
Povijesni pregled uzroka izumiranja risa
Tijekom nekoliko posljednjih stoljeća brojnost mnogih vrsta iz skupine zvijeri je drastično pala. Nema dvojbe da je takvo stanje posljedica neposredne ili posredne aktivnosti čovjeka. Konflikt između zvijeri i čovjeka u većini je slučajeva posljedica predatorskog načina prehrane zvijeri.
Proces izumiranja risa u Europi je tekao od zapada prema istoku. Od srednjeg vijeka je izumiranje postajalo sve intenzivnije, a vrhunac je doseglo sredinom 19. stoljeća kada su nestale mnogobrojne lokalne populacije. Životinje su najprije počele nestajati iz nizinskih i priobalnih područja današnje Danske i Nizozemske, te iz većeg dijela poljsko – njemačke nizine. Oko 1800. godine ris je još bio prisutan na širem području Alpa, na Balkanskom poluotoku sve do Grčke, te na području Tatri, Karpata i na području cijele zapadne Europe, današnjih pribaltičkih država, Finske i Skandinavije. Više je uzroka izumiranja, pri čemu su na određenom području tj. tijekom određenog vremena prevladavali jedni, a drugdje drugi čimbenici.
U Europi je progon zvijeri bio dobro planiran, zakonski organiziran i nagrađivan. No teško je vjerovati da je intenzivnost i učinkovitost lova takvim sredstvima bio čimbenik koji je samostalno prouzrokovao tako opsežno izumiranje risa u Europi. Od 15. do 17. stoljeća se koristio otvoreni tip ispaše, gdje je stoka pasla na velikim površinama tijekom cijele sezone ispaše, i to je bio najrašireniji tip ispaše u Europi. Time su domaće životinje bile izložene napadima velikih zvijeri. Goveda, ovce, konji i koze su stoljećima pasli u šumama, i tako su utjecali na prirodnu obnovu te mijenjali šume u pašnjake. Nakon 1734. godine uvedeni su novi načini obrade zemlje i nove poljoprivredne kulture (krumpir, kukuruz, šećerna repa), te je također započeto sa uzgojem domaćih životinja na ograđenim površinama. Opseg intenzivnih poljoprivrednih površina se drastično povećao, te je naglo porastao i broj stanovništva. Sve je to dovelo istiskivanja šuma i gubitka staništa za risa u svim nizinskim odnosno gušće naseljenim područjima Europe od 14. stoljeća naprijed.
Počelo je iskorištavanje ranije nedostupnih i zatvorenih šumskih područja, prvenstveno sa ciljem dobivanja ugljena, jer je zbog rasta stanovništva iznimno rasla i potreba za ugljenom, tada uz drvo glavnim izvorom energije. Intenzivna sječa, gradnja šumskih prometnica, te razvoj streljiva su povećali intenzitet i učinkovitost lova, kako na predatore tako i na njihov plijen (velike biljojede).
Gustoća životinja u 17. i 18. stoljeću, koja je bila deset puta veća nego danas, zajedno sa korištenim načinom šumske ispaše je predstavljala važan čimbenik kompeticije sa srnećom divljači. Stoga je drastično pala brojnost velikih biljojeda na određenim područjima intenzivno iskorištavane šume.
Veći dio procesa izumiranja risa u Europi je tekao od početka 19. stoljeća. Razvoj feudalnog društva i posljedična liberalizacija lovnih prava su prouzročili konačno izumiranje risa u većem dijelu Europe. U tom je trenutku gustoća velikih biljojeda, prije svega srna, u mnogim područjima Europe dosegla najniže vrijednosti. Procjenjuje se da je gustoća srneće divljači u Sloveniji u prvoj polovici 19. stoljeća iznosila tek 1% današnje gustoće, dok su populacije jelenske divljači i divljih svinja praktički izumrle.
Od kraja 18. odnosno od početka 19. stoljeća počeli su se sve više primjećivati učinci tzv. Aleejevog efekta. Uspješnost reprodukcije odnosno preživljavanja mladunčadi još je više pala zbog slabih prehrambenih uvjeta, koji su ključni za njihovo preživljavanje. U toj fazi procesa izumiranja risa u Europi, uključujući Sloveniju i Hrvatsku, je neposredni lov vjerojatno bio od drugorazrednog značaja. Neposredni uzrok izumiranja lokalnih populacija u Europi u 19. stoljeću je prije svega fragmentacija staništa i nedostatak plijena.
