Projekt
Naši risovi
Povijest odnosa između risa in čovjeka
Prije 10 000 godina, na početku paleolitika ris je nastanjivao cijelu Europu (osim Pirinejskog poluotoka), od Skandinavije do Sredozemlja, te do Crnoga mora na istoku. Podaci pokazuju da je vrsta prvo počela nestajati iz nizinskih i priobalnih područja današnje Danske i Nizozemske te iz većeg dijela poljsko – njemačke nizine, a posljednji znakovi prisutnosti risa na tom području potječu iz brončanog doba. U većini ostalih područja zapadne i srednje Europe ris je preživio sve do početka 19. stoljeća (Kratochvil 1968). Oko 1 800 godine ris je još uvije bio prisutan na širem području Alpa, na Balkanskom poluotoku sve do Grčke, na području Tatri, Karpata, na području cijele današnje zapadne Europe, pribaltičkih država, Finske i Skandinavije. Nakon toga je uslijedilo stoljeće ubrzanog izumiranja, te je na kraju 19. tj. početkom 20. stoljeća ris nestao iz cijele zapadne i srednje Europe, sa iznimkom gorskih i srednjegorskih područja zapadnih Karpata. Na Balkanskom poluotoku je opstala populacija u Šarsko – Pindskom gorju. U Skandinaviji je preživjela populacija samo na sjevernom dijelu poluotoka. Jedino veće područje raširenosti risa je ostala ruska nizina do granice sa Finskom na zapadu, istočni dio pribaltičkog područja, te sve do današnje sjeveroistočne granice Poljske na jugu. Dakle, ris se do 20. stoljeća održao prvenstveno na planinskim i rijetko naseljenim područjima Europe.
Euroazijski ris je vrsta sa širokom ekološkom valencom, što se u prošlosti očitovalo u velikoj raširenosti vrste koja je naseljavala sva šumske, pa i neka ne šumske, tipove Europe (Kratochvil 1968, Matjuškin 1978, Reinhardt 1996). Za razliku od kanadskog risa (Lynx canadensis), koji je prehrambeno specijaliziran (Mowat 1994), prehrambeni spektar euroazijskog risa je raznolikiji i obuhvaća od glodavaca i zečeva do papkara (Breitenmoser i Haller 1987). To pokazuje, da je ris prilagodljiva vrsta, koja način života prilagođava okolišu u kojem živi (Breitenmoser i sur. 1998).
Stoga prvenstveni uzroci izumiranja risa u Europi jesu promjene u okolišu. Pri tome su na različitim područjima prevagnuli različiti čimbenici (Kratochvil in Vala 1968). Zato ćemo pokušati predstaviti najvažnije čimbenike koji su doveli do tako opsežnog izumiranja risa u Europi.
U trenutku kada je lov prestao biti isključivo pravo onih koji su imali moć (prvenstveno plemstvo i crkveni dužnosnici), zanimanje za lovne vrste (ponajprije papkare) je u Europi vrlo naraslo. Posljedično se povećalo i proganjanje zvijeri. Često je to proganjanje bilo dobro isplanirano, zakonski organizirano, i što je najkritičnije, i nagrađivano (Woodroffe 2001). Feudalci kojima je uskraćivano pravo lova (prvenstveno) papkara, su bili usmjereni uništavanju, prije svega vuka i risa, svim raspoloživim sredstvima (Kratochvil in Vala 1968). Tako zakonodavstvo austrijskih država u 18. stoljeću provodi kampanju organiziranog uništavanja velikih zvijeri (Adamič 1999). Proganjanje su velikim nagradama poticali i Talijani, te su za odraslog risa plaćali 20 kruna, a za mladoga 4 krune. (Ettinger 1897 citat po Frković 2003). Osim toga su kože risa otkupljivane na brojnim mjestima u Europi, te je time dodatno poticano ubijanje (Kratochvil 1968). U takvom je ozračju protjecao intenzivan progon risa u Europi sve od 15. stoljeća, dok su se učinci očitovali sve do početka 20. stoljeća.
Teško je vjerovati da bi intenzivnost i učinkovitost lova sa takvim sredstvima bio čimbenik koji je samostalno uzrokovao tako opsežno izumiranje risa u Europi. S ciljem boljeg razumijevanja negativnog utjecaja lova, moramo sagledati i druge čimbenike, koji su vjerojatno imali ključni značaj, i to prije svega za ubrzano izumiranje risa u 19. stoljeću.
Od 15. do 17. stoljeća se koristio otvoreni tip ispaše, gdje je stoka pasla na velikim površinama tijekom cijele sezone ispaše, i to je bio najrašireniji tip ispaše u Europi (Kratochvil in Vala 1968).. Time su domaće životinje bile izložene napadima velikih zvijeri. Takav način gospodarenja se najduže zadržao u alpskim područjima, gdje je prisutan i danas. Goveda, ovce, konji i koze su stoljećima pasli u šumama, i tako su utjecali na prirodnu obnovu te mijenjali šume u pašnjake (Breitenmoser 1998), što je jedan od čimbenika koji je potaknuo istrijebljena risa. Nakon 1734. godine uvedeni su novi načini obrade zemlje i nove poljoprivredne kulture (krumpir, kukuruz, šećerna repa), te je također započeto sa uzgojem domaćih životinja na ograđenim površinama. To je povećalo potrebu za prostranim pašnim tj. travnatim površinama (Kratochvil in Vala 1968). Opseg intenzivnih poljoprivrednih površina se drastično povećao, te je naglo porastao i broj stanovništva. Sve je to dovelo istiskivanja šuma i gubitka staništa za risa u svim nizinskim odnosno gušće naseljenim područjima Europe u 15. i 16., a najviše u 17.stoljeću (Kratochvil i Vala 1968). Areal risa je posta rascjepkaniji, a udaljenosti među pojedinim populacijama sve veće. Fragmentacija i izolacija su dovele do smanjenja populacija koje su time postale podložnije negativnim okolišnim i demografskim čimbenicima, genetskim stohastičnim utjecajima te rubnom efektu (pogledaj poglavlje Populacijska genetika i problemi malih populacija).
Počelo je iskorištavanje ranije nedostupnih i zatvorenih šumskih područja, prvenstveno sa ciljem dobivanja ugljena, jer je zbog rasta stanovništva iznimno rasla i potreba za ugljenom, tada uz drvo glavnim izvorom energije (Kratochvil in Vala 1968, Breitenmoser 1998). Krajem 17. i početkom 18. stoljeća je sa povećanom potrebom za drvnom građom počeo i intenzivan razvoj šumarstva (Wotschikowsky 1997). Intenzivna sječa, gradnja šumskih prometnica, te razvoj streljiva su povećali intenzitet i učinkovitost lova, kako na predatore tako i na njihov plijen (velike biljojede).
Osnivanje lovnih područja i rezervata tadašnje feudalne vlasti je čimbenik koji je znatno pospješio istrjebljivanje risa u Europi. Samo na području današnje Češke i Slovačke je od 11. stoljeća osnovano 960 lovnih rezervata i 920 fazanerija (Kratochvil in Vala 1968). Visoka koncentracija divljači na malim područjima je predstavljala odlične prehrambene uvjete za predatore, koji su ih svim sredstvima i intenzivno lovili. To potvrđuju brojna lovačko šumarski izvještaji (Kokeš 1961, citat po Kratochvil in Vala 1968).
Gustoća životinja u 17. i 18. stoljeću, koja je bila deset puta veća nego danas, zajedno sa korištenim načinom šumske ispaše je predstavljala važan čimbenik kompeticije sa srnećom divljači (Wotschikowsky 1997) . Stoga je drastično pala brojnost velikih biljojeda na određenim područjima intenzivno iskorištavane šume.
Sudeći po podacima o odstrjelu, rasprostranjenost i brojnost risa u Europi u 19. stoljeća je značajno pala. Veći dio tog procesa se odvijao do početka 19. stoljeća. Razvojem feudalnog društva pao je broj i opseg lovnih rezervata, što je zajedno sa liberalizacijom lovnih prava dokončalo izumiranje risa u preostalim dijelovima Europe.
